|
SerbianInstituteBooks |
Serbian Institute | Contact us www.serbianinstitute.com |
|
|
||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||
Available on AMAZON Књига,
Рат Речима: Вашингтон
и
југословенски
сукоб, коју је
издала
позната америчка
издавачка
кућа у пољу
америчке спољне
политике (Praeger
Publishers) писана
у оригиналу
на
енглеском
језику крајем
1999 године (преведена
овде на српском) је
намењена да
обавести
најпре
амерчко јавно
мњење о
истини и
пропаганди,
управо рат
речима који
се водио
током распада
Југославије
у
Вашингтону
и широм света
и који је
утицао на
америчку
спољну политику.
Рат речима
говори о
како
функционисе
Вашингтон,
како су се
одлуке
доносиле,
који су
фактори
унутар
Америке и
глобално
утицали на
те одлуке, и
на акције и
ставове на
Балкану. |
Данијела
Сремац, писац,
експерт за
Балкан и
америчку
политику,
уметник,
предузетник,
продуцент,
музичар,
мултимедијски
консултант
и председник
Српског
Института,
магистар америчке
спољне
политике,
позната је у српској
дијаспори
као водећи
глас у Вашингтону
у одбрани
српских људских права
током
сукоба у
Крајини,
Босни и Херцеговини
и на Косову.
Наступала
је на преко 256
телевизијских
и радио
програма на
СиННу и свим
главним
каналима у
Америци и
другим
страним
вестима.
Говорила је
испред важних америчких
институција
за спољну
политику и
редовно
упознавала
америчко
јавно мњење,
чланове
Конгреса и
владу са
проблематиком
Балкана. Написала
је две књиге— Рат
Речима,
Вашингтон и
Југословенски
Сукоб
oписује
пропагандни
рат и утицај
на америчку
политику
према
Балкану,
издао
амерички издавач
“Praeger Publishers” 2000 године. Њена
друга књига, Срце
Србије: путопис
кроз
културу (2012) писана на
енглеском и
српком уз 356
слика у боји
луксузног издања приказује
све о
српској
култури,
туристичке
дестинације,
традиције,
кухињу,
спорт, историју,
и српске
производе. Као
уметник
излагала је
и продавала
своје
уметничке
радове
слике на
платну по
галеријама
широм
Америке. ШКОЛОВАЊЕ Завршила
је
филозофију
на
универзитету
(John Carroll
University, Cleveland, Ohio) и Магистар
Дипломатије
на познатом
универзитету
у
Вашингтону (American
University, Washington, DC) Такође
је
студирала
клавир и
флауту на
музичкој
академији (Cleveland
Institute) при
факултету (Case Western
Reserve University). САДАШЊИ
ПРОЈЕКТИ Њен нови ЦД
албум Дух
Балкана
излази на
тржиште у
Америци октобра
2016, и Данијела
је такође
режирала, и
присуствовала
као водитељ
у видео
путопису
Мој Београд на
енглеском
који ће
изаћи у
јавност
марта 2017
године. |
(prevod sa
engleskog) © 2017 Danielle (Danijela) Sremac All Rights Reserved Ауторско
право 2017 Данијела
Сремац — штампање
или
копирање
није
дозвољено 1. POGLAVLJE KAKO SE U VAŠINGTONU FORMIRAO STAV PREMA JUGOSLOVENSKOM SUKOBU “Imidž”,
mediji i stvaranje slike zaista utiče na
kako Vašington gleda na Svet Hladnog
zimskog jutra, 6-og decembra 1995-e, uzela sam taksi i požurila u CNN-ov
televizijski studio blizu Kapitol Hila, u centru Vašingtona D.C. . Pozvana sam da gostujem na CNN-ovom News Hour, da
razgovaramo o Dejtonskom mirovnom sporazumu kojim je okončan
jugoslovenski sukob između tri zaraćene strane u Bosni - Srba, Muslimana i
Hrvata. Američke trupe uskoro odlaze u Bosnu, a grad Sarajevo trebalo je
da preuzmu snage bosanskih Muslimana. Međutim, više od 60.000 preostalih
Srba čvrsto se zbilo u istočnom delu Sarajeva odbijajući
da kontrolu nad gradom predaju
bosanskim Muslimanima. Stav, koji sam na CNN-u nameravala da branim, bio je
da je neophodno naći kompromisno rešenje. Priznavanjem Srbima u Sarajevu
pravo na neku vrstu samouprave, sprečio bi se masovni egzodus srpskih
civila iz grada Ušla
sam u CNN-ov studio na 11-om spratu, spremna da raspravljam o tome kako da se
razreši teška situacija u Sarajevu i da pomognem da se objasni srpsko
gledište, koje je često bilo pogrešno tumačeno. Sela sam nasuprot
Reid Collins-a, voditelja CNN-a koji me je već u nekoliko navrata
intervjuisao na CNN-u, kada sam
diskutovala o etničkim sukobima u
predhodnoj Jugoslaviji. Sa uključenim kamerama, prikačenim
mikrofonima, slušalicama na mestu i podešenom jačinom zvuka, mi smo bili
spremni da počnemo. Za ne više od pet minuta, pitanja o sukobu su
postavljena, odgovori su dati i naš intervju bio je završen. Počela sam
da ustajem sa sedišta, nadajući se da su gledaoci širom sveta bili u
stanju da nekako shvate svu složenost bosanskog sukoba, iz onih nekoliko
isečaka informacija koje su upravo čuli. Dok sam izlazila, Reid
Collins se okrenuo ka meni i rekao: “Vaš posao nije lak. Srbi su izgubili rat
za podršku javnosti u Vašingtonu. Nema mnogo reportera u Vašingtonu koji se
sećaju kakvi su Srbi bili dok je Jugoslavija bila cela. Da su Srbi
potrošili polovinu svog novca na kontakte s javnošću i lobiranje, umesto na puške i
tenkove, bili bi mnogo delotvorniji.” Budući
da sam godinama bila aktivni učesnik u vašingtonskom elitnom okruženju,
potpuno sam razumela Collins-ovu primedbu. Bilo koja strana vlada, koja
ignoriše važnost kontakata s javnošću i lobiranja u Vašingtonu, ubrzo
oseti bes gnevnih uvodničara, omču i strele medijskih veličina
i osude činovnika Stejt Departmenta i Bele kuće. Samo postojanje na
stotine firmi za kontakte s javnošću i lobiranje, koje predstavljaju
klijente koji godišnje troše milione dolara da bi ostavili odgovarajući
utisak na američku vladu, potvrđuje činjenicu koliko je dobar
imidž važan u Vašingtonu. Hiljade zastupnika, advokata i stranih predstavnika
ulaze i izlaze iz Stejt Departmenta i kongresnih kancelarija, televizijskih
studija i soba za novinare, promovišući interese svojih klijenata u
svakodnevnoj igri uticaja u Vašingtonu. Sam uticaj postao je glavna
industrija Vašingtona. Od 1990-e, Vašington je imao na stotine profesionalnih
firmi za kontakte s javnošću i preko 15.000 predstavnika -
uključujući registrovane lobiste, strane posrednike, advokate,
konsultante za kontakte s javnošću, čelnike komiteta za
političke akcije, članove instituta za spoljnu politiku ili “istraživačkih centara ” kao i
članove drugih profesija u organizacijama - svi oni rade na prenošenju
pogodnih poruka vašingtonskim
političarima.1 Fenomen
građenja i sprovođenja spoljne politike Vašingtona, deo je
dugogodišnjeg američkog demokratskog razvoja. Iako se zastupanje odvija
u javnim forumima, razlozi zbog kojih politička elita neka gledišta prihvata dok druga
odbacuje, često su skriveni od javnosti. Američki političari
ne primaju utiske o stranim događanjima u vakumu. Njihova mišljenja ne moraju da budu
zasnovana na objektivnom, racionalnom, sveobuhvatnom ispitivanju
činjenica od slučaja do slučaja, nego pre na utiscima i
pretpostavkama koje kreiraju elokventni pojedinci, lobisti i “čigre”
-“doktori” za kontakte s javnošču. Raspad
Jugoslavije 1991-e i surov građanski rat koji je buknuo između
etničkih i religioznih grupa - Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana - bio
je prvi veći sukob u Evropi od završetka drugog svetskog rata. Što je
još važnije, bila je to prva veća etnička kriza u periodu nakon
završetka hladnog rata. Pokušajima republike Slovenije i Hrvatske i
etničkih Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini, da se izdvoje iz
Jugoslavije, otpor su pružili Srbi, naročito nekoliko miliona Srba koji
su živeli u Bosni i Hrvatskoj. Usledio je građanski rat u Hrvatskoj,
jula 1991-e, između snaga hrvatske vlade i lokalnih Srba, srpske manjine
sa područja Krajina i Slavonije. Od aprila 1992-e, borbe su se proširile na Bosnu i
Hercegovinu, između regionalnih grupa
Muslimana, Srba i Hrvata. Nemačka je postala prva zemlja koja je
priznala vlade Slovenije, Hrvatske i bosanskih Muslimana kao nove države, dok
su druge članice Evropske Zajednice i SAD rado sledile njen primer. U
toku četiri godine rata, SAD je bila na strani bosanskih
Muslimana i Hrvata u njihovoj borbi protiv bosanskih Srba i na sličan
način podržavala hrvatsku vladu protiv etničkih Srba - krajišnika.
Novembra 1995-e, nakon vazdušnih udara NATO-a na ciljeve bosanskih Srba,
jugoslovenski sukob zvanično je završen kada su tri zaraćene strane
potpisale Dejtonski mirovni plan, pod uslovima koje je osmislila i nadgledala
SAD. Od Dejtona nadalje, SAD je preuzela ulogu mirovnjaka i policajca u
Bosni, nastavljajući diplomatsku kampanju i kontrolu, sa ciljem da se
održi krhki mir
između zaraćenih strana. Od februara 1998-e i sama
Srbija našla se u ratu, kada je Oslobodilačka vojska Kosova ( OVK ), jedna albanska gerilska grupa, otpočela sa
oružanom pobunom na području
južne srpske pokrajine Kosovo. Umešanost SAD u događaje na Balkanu
dostigla je još jedan besprimeran stepen, kada su ratni avioni NATO-a
predvođenog Amerikom, otpočeli sa bombardovanjem Jugoslavije; prvi put u
50-godišnjoj istoriji, ova organizacija napala je jednu suverenu
državu. Jugoslovenski
građanski rat privukao je pažnju celog sveta zbog svoje važnosti za
zemlje sa političkim, kulturnim i religijskim interesima u regionu: SAD,
Zapadne Evrope, Istočne Evrope, Rusije i islamskog sveta - posebno Turske.
Do sukoba je došlo u vremenu izuzetnih geopolitičkih
promena. Raspad Sovjetskog Saveza 1990-e, omogučio je da
SAD izbiju na površinu kao
trijumfalan lider sveta posle hladnog rata. Kao takva, Amerika je jedva
čekala da
demonstrira svoje vođstvo u evropskim političkim i stvarima bezbednosti. Vašington je težio
da pokaže da se evropskom krizom, kao što je jugoslovenski sukob, ne može
upravljati bez bitnog uključenja
SAD i vojne akcije NATO-a pod njenim vođstvom. U tom kontekstu,
raspad Jugoslavije i građanski rat koji je usledio, bio je prvi izazov
za američku političku elitu u periodu posle hladnog rata. U svim
sektorima vašingtonskog
establišmenta sukob je
izazvao izuzetnu pažnju - u vladinim agencijama za spoljnu politiku,
“istraživačkim centrima” za spoljnu politiku, komitetima Kongresa za
spoljnu politiku i američkim medijima. Američka
javnost postala je svesna rata u Jugoslaviji kroz emocionalno medijsko
izveštavanje i raspaljenu
retoriku američkih vladinih činovnika, političkih lidera, aktivista i
medijskih veličina. Dok su televizijski ekrani osvajali gledaoce slikama
rata, nasiljem i ljudskom patnjom, vašingtonska politička elita,
aktivisti i novokomponovani “eksperti” uskočili su u “furgon tog voza” da bi predstavili
svoja gledišta na televiziji, radiju i drugim javnim forumima. Zbog ogromnog
publiciteta o
jugoslovenskom sukobu,
dobijao se utisak da je o tom ratu sve istraženo i da su stvari sagledane iz
svih uglova. Ovo prividno obilje informacija, međutim, nije bilo
garancija da su sve činjenice shvaćene ili otkrivene. Dok se
etnički metež povećavao, mediji su, opisujući sukob,
objavljivali uredno pakovane kratke poruke (sound bites). Izliv antisrpskih
osećanja iz Vašingtona, naveo je jednog čuvenog srpskog pesnika,
Matiju Bečkovića, da napiše: “nikada pre nije se toliko govorilo o
Srbima, a sa tako malo znanja o njima”.2 Dok
su aktivisti i eksperti raspravljali za i protiv akcije SAD u jugoslovenskom ratu,
američka javnost nije bila svesna šta leži iza te retorike - tog “rata
rečima” koji je uzimao maha u Vašingtonu. Iznenađujuće, ovaj rat imao je
veći uticaj na jugoslovenski sukob nego akcije na terenu između
samih zaraćenih strana. “Rat rečima” bila je bitka za uticaj jednog
gledišta nad drugim. Linije fronta postavljene su između onih koji su
insistirali na intervenciji SAD na Balkanu i onih koji su podržavali
ograničene, opreznije akcije. “Rat rečima” hranio se retorikom zasnovanom na
moralisanju i medijskoj manipulaciji slikama, protiv manje glasnih, razumnih
stavova. Taj rat
vodili su vašingtonski intervencionisti a podsticali su ga
aktivisti i specijalne interesne grupe koje su zastupale interese nekih od
jugoslovenskih zaraćenih strana. Najdelotvornije
vreme za prenošenje poruka o jugoslovenskoj krizi Vašingtonu, bilo je ono dok
je to sporno pitanje bilo još relativno nepoznato.Bilo je to tačno u ono
vreme kada su Srbi u Vašingtonu ćutali, dok su hrvatski i funkcioneri
bosanskih Muslimana pokrenuli propagandnu kampanju maksimalnog intenziteta,
usmerenu na elitu američkih političara i medije. U tim prvim danima
jugoslovenskih problema, Vašington je bio neispisana ploča na kojoj se
mogla ispisati skoro svaka iole verovatna priča. Informacije o
jugoslovenskom sukobu, koje su lansirale hrvatska vlada i vlada bosanskih
Muslimana u prvim danima rata, bile su dobrodošle analitičarima izvršnih
odelenja i članovima Kongresa, koji su se svakodnevno suočavali sa
obiljem složenih informacija o inostranim događanjima, koje je trebalo
izdvojiti i razvrstati po važnosti. Za
većinu analitičara Stejt Department-a, kongresnog osoblja i
novinara, Jugoslavija je bila krpež od različitih etničkih grupa,
sa komplikovanom istorijom i konfuznim granicama. Na kongresnoj raspravi Senatskog odbora za
spoljnopolitičke odnose u proleće 1992-e, dvojica analitičara
Stejt Departmenta bili su zbunjeni pitanjem o tome kako su izgledale
jugoslovenske unutrašnje granice pre nego je komunistički režim Josipa
Broza Tita došao na vlast u zemlji posle drugog svetskog rata. Bilo je to
dobro pitanje. Slušajući raspravu s nestrpljenjem sam očekivala
odgovor. Očekivala sam da će predstavnici Stejt Departmenta izvući mapu i pokazati da su
etnički Srbi stolećima naseljavali područja sadašnjih
jugoslovenskih republika, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i da je Tito
promenio jugoslovenske unutrašnje granice, tako da su Srbi ostali rastureni u
nekoliko republika. Ovo je bio ključ za razumevanje - zašto će
doći do građanskog rata, ako bi se zemlja raspala duž unutrašnjih
granica, što bi milione etničkih Srba razdvojilo u nekoliko država, pod
vlašću sve više neprijateljski nastrojenih etničkih suseda . U
obraćanju članovima Kongresa, međutim, vodeći eksperti
Stejt Departmenta za Balkan, nisu imali odgovor. Posle izvesnog oklevanja,
jedan od eksperata rekao je članovima Kongresa: “Moraću da se na to
vratim kasnije.” U
to vreme, jedan član uprave Komiteta za spoljne poslove Senata, koji je
bio prisutan na toj raspravi, Peter Galbraith (Piter Galbrajt), rekao mi je
da ga interesuju jugoslovenski problemi i tražio da mu pošaljem te mape, što
sam ja i učinila. Niko ne bi trebalo da potcenjuje važnost kongresnih
štablija. Nekoliko godina kasnije, Galbrajt je postao američki ambasador
u Hrvatskoj. Iako je postao ključni izvor informacija i savetodavac američke
vlade, on je imao iznenađujuće malo obuke, iskustva i znanja o tom
regionu. Ove karakteristike bile su tipične i za mnoge druge, koji su se
u Vašingtonu bavili Balkanom. Nemajući
dovoljno informacija o jugoslovenskoj složenoj situaciji, Vašington je
zastupao gledište koje je odražavalo pretpostavke, pretpostavke koje su
stvarali pojedinci koji su davali jasne i sažete odgovore. To je establišment
učinilo osetljivim za gledišta advokata i “misionara” određene
zaraćene strane u jugoslovenskom ratu. Hrvatska vlada i vlada bosanskih Muslimana shvatili
su implikacije vašingtonske naivnosti u pogledu jugoslovenskih
događanja i brzo su iskoristili
situaciju da izlože svoje stavove američkim funkcionerima koji donose
odluke i medijima. U 1991-oj, dok se Jugoslavija raspadala, vlada Hrvatske
unajmila je firmu za kontakte s javnošću Ruder Finn inc. da lobira kod
američke vlade, da podrži ciljeve njihovog rata protiv Srba. Od 1992-e,
rukovodstvo bosanskih Muslimana pridružilo se Hrvatima kao drugi
jugoslovenski klijent firme Ruder Finn. Uskoro zatim, ista firma počinje
da zastupa proseparatističku albansku grupu, koja se u Vašingtonu borila
za priznavanje njihovih teritorijalnih ciljeva u južnoj srpskoj pokrajini
Kosovo. Istovremeno, dok se ranih 90-ih zahuktavao rat za podršku javnosti,
srpsko rukovodstvo i rukovodstvo bosanskih Srba ignorisalo je rat
rečima, koji se odvijao u Vašingtonu. Srbi nisu unajmili profesionalnu
pomoć i propustili su da uspostave kontakte sa američkim
političarima i onima koji utiču na stvaranje javnog mnenja u
Vašingtonu. Kao što je jugoslovenski sukob na kraju pokazao, svaka strana
nacija koja potcenjuje vašingtonsku ulogu u međunarodnim poslovima,
ubrzo plaća visoku cenu. S druge strane, oni koji shvataju kako
Vašington radi, osvajaju ogromne nagrade. Srbi su hteli da jugoslovenski
etnički problemi ostanu unutrašnja stvar zemlje, dok su Hrvati i
Muslimani internacionalizovali sukob i borili se za simpatije i podršku
vašingtonske elite. Ovakav njihov prilaz naišao je na plodno tlo u vašingtonskom
posthladnoratovskom okruženju, čija je ambiciozna vlada i medijska elita
pozdravila novi krstaški pohod u eri bez Sovjetske pretnje. Američki
mediji obezbedili su vladi bosanskih Muslimana efikasno sredstvo za
komunikaciju o njihovom viđenju jugoslovenskog sukoba.Vašingtonski
politički igrači najčešće ne žele da sami zastupaju bilo
koje gledište o nekom međunarodnom političkom problemu. Zbog toga,
oni koji traže vašingtonsku podršku moraju da obezbede izvestan kontekst
legitimnosti. Ova legitimnost najefikasnije se kreira pomoću medija.
Jednom kada se to gledište ugradi u vašingtonsku popularnu retoriku, postaje
teško da se ono ospori. Za vreme jugoslovenskog sukoba, hrvatski lobisti i
lobisti bosanskih Muslimana, strani agenti i profesionalci za stvaranje podrške
javnosti, uvažavali su moć imidža u Vašingtonu. Oni su redovno
kontaktirali medije i učestvovali u televizijskim i radio emisijama,
čija bi moć ubeđivanja mogla da podstakne pažnju javnosti,
utiče na emocije političara i pokrene kongresne zakonodavce da
potpomognu hrvatske i muslimanske interese protiv Srba. Na
kraju, “rat rečima” dobile su vlada bosanskih Muslimana i hrvatska vlada
koje su vodile bitku glasno pozivajući SAD da intervenišu u njihovu
korist u jugoslovenskom sukobu. Iako su jugoslovenski Srbi i u Hrvatskoj i u
Bosni i Hercegovini
imali prednost u oružju, na kraju nisu dobro prošli. Bosanski
Muslimani, nasuprot tome, u početku sukoba bili su lošije opremljeni ali
su bili sposobni da upotrebe “reči” kao efikasno oružje, što im je
konačno donelo podršku Vašingtona. U toku većeg dela sukoba, vlada
Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, nije shvatala važnost
imidža i dobrih odnosa s javnošću. Tako je to bilo sve do kraja 1998-e
kada je Milošević konačno shvatio problem i primetio: “Mislim da je
glavni problem u SAD što imamo veoma loš PR (odnose s javnošću).”3
Međutim, ovo razumevanje došlo je suviše kasno da bi se promenio imidž
Srba. Kako je 1998-e kosovska kriza sve više rasla, ponovo su se pojavile
medijske manipulacije, pomeranje težišta važnosti u događajima i
dvostruki standardi, koje je vašingtonska politika sprovodila tokom celog
jugoslovenskog sukoba. Kulturom
vašingtonske elite može se objasniti kako su se pogrešne predstave stvarale
tokom jugoslovenskog rata. Devedesete godine bile su vreme sve većeg uticaja
lobista na Vašington. Pojavom SAD kao
jedine supersile posle hladnog rata, strane vlade počinju sve više da shvataju da odluke koje se donose u Vašingtonu, mogu
da donesu rat ili mir, ekonomski prosperitet ili razaranje
geografski udaljenim zemljama. Strane vlade tragaju za naklonošću
vašingtonske elite pomoću unajmljenih predstavnika koji mogu da ubede
Vašington da podrži američko vojno angažovanje, prodaju oružja ili
internacionalne zajmove i dozvole. Iako
je teško izmeriti efekte stranog lobiranja, jasno je da je strani uticaj uspevao da
iskrivi vašingtonske utiske o izvesnim međunarodnim događanjima.
Napori kuvajtske vlade da obezbedi podršku javnosti uoči rata u
Persijskom zalivu, dobar su primer za ilustrovanje ovog problema. 1985-e, u
toku rane faze iračke okupacije Kuvajta, jedna 15-godišnja
devojčica suznih očiju dala je potresan iskaz skupštini Komiteta za
ljudska prava, tvrdeći da je videla iračke vojnike kako vade bebe
iz inkubatora i ubijaju ih bacajući ih na pod. U to vreme, kongresmen
John Porter rekao je da nikada još nije čuo nešto tako varvarsko i
sadističko u čitavom svom životu. Tek je1996-e otkriveno da se
radilo o falsifikatu. Multimilionska firma Hill &Knowlton organizovala je
učešće devojčice na kongresnom zasedanju. Svedok je ustvari
bila kčerka kuvajtskog ambasadora.4 Priča puna emocija, koju je
ispričao verodostojni svedok, proizvela je snažan efekat na članove
Kongresa koji su u to vreme raspravljali da li bi SAD trebalo da uđe u
rat sa Irakom. Uspešno dejstvo priča nabijenih emocijama na članove
Kongresa, nije se završilo sa “inkubator” pričom. U godinama koje su
sledile, članovi Kongresa bombardovani su uzbudljivim izveštajima o
jugoslovenskom ratu - preko medija i ličnih kontakata sa predstavnicima
vlade bosanskih Muslimana. Iako se verodostojnost mnogih od ovih izveštaja
nije mogla proveriti, a za neka od njih se kasnije utvrdilo da su lažna,
njihovi efekti su dali opipljive rezultate za zaraćene strane, uporne da
pridobiju vašingtonsku podršku. Članovi Kongresa takođe
su bili osetljivi na uticaj specijalnih interesnih grupa u SAD koje su tu
bile već pustile koren odranije. U
jugoslovenskom slučaju, nivo efikasnosti izvesnih jugoslovenskih
etničkih zastupničkih grupa bio je određen veličinom
fondova, ličnim kontaktima, sposobnošću ubeđivanja, izborom
najpogodnijeg trenutka za akciju i stepenom uticaja koji su pojedinci imali
na stvaranje mišljenja o američkim političkim pitanjima.
Etničko lobiranje u SAD i dalje predstavlja primer važne doktrine
američke demokratije: oni koji su u stanju da se organizuju u efikasne
akcione grupe, u stanju su i da utiču na donošenje odluka američke
vlade. Mnoge američko-etničke specijalne interesne grupe odražavaju
stavove vlada u njihovim zavičajnim zemljama. Na taj način strane
vlade mogu da imaju posredan uticaj na odluke SAD. One specijalne interesne
grupe koje su moćne, dobro organizovane i dobro finansirane, mogu da
privuku pažnju Kongresa na jedan predmet rasprave na račun drugog,
dugoročnim sistematskim nastojanjem da se obezbedi odgovarajući
uticaj. Jednom, kada se neko od članova Kongresa zainteresuje za taj
predmet, on ili ona se ohrabruju da prikupljaju podršku i drugih članova
Kongresa, da vrše pritisak na predsednika ili da formiraju koalicije radi
usvajanja određenog zakona. U
vreme jugoslovenskog sukoba 90-tih, jedan od najmoćnijih članova
Senata i bučni zagovornik američke intervencije u Bosni, bivši
senator Bob Dole (Bob Dol), prvi se uključio u raspravu o
događajima na Balkanu kad ga je bivši kongresmen Joseph DioGuardi,
poreklom Albanac, pozvao 1989-e da mu se pridruži na putovanju po Kosovu. Od
tog vremena, Dol je gajio simpatije za separatističke zahteve grupa
etničkih Albanaca. Dola su takođe vrbovale hrvatska vlada i hrvatsko-američke
grupe, kao i funkcioneri bosanskih Muslimana, radi obezbeđivanja
američke podrške za njihovu stvar.5 Mira Barata, hrvatska Amerikanka,
mnogo godina radila je kao glavni savetnik senatora Dola za Balkan. Možda Baratino
hrvatsko poreklo ima veze sa Dolovim neuobičajenim interesovanjem za
jugoslovenski sukob i objašnjava zašto je on postao naročito uticajan
glas protiv Srba u narednim godinama - činjenica koju medijske veličine nikada nisu
pomenule ni u jednoj od mnogih televizijskih emisija u kojima je Dol
učestvovao tih godina. Dolova aktivnost u vezi krize na Balkanu
produžila se i nakon isteka mandata u Kongresu, kad je postao predsednik
Internacionalne komisije za nestala lica u bosanskim i hrvatskim ratovima.
Ova organizacija
zastupala je interese vlade bosanskih Muslimana i hrvatske
vlade i kroz nju je Dol nastavio da 1998-e zastupa interese Albanaca na
Kosovu. Drugi
glasni zagovornik intervencionizma u toku jugoslovsnskog rata, kongresmen
Frank McCloskey, bio je zavrbovan od istih grupa. McCloskey je postao
bučni zagovornik američke vojne intervencije na Balkanu i
zvanični savetnik vlade bosanskih Muslimana .
Kasnih 90-tih, kongresmen Eliot Engel snažno je zagovarao separatizam
kosovskih Albanaca, uglavnom zbog njegovog prijateljstva sa lokalnim
biračima Albancima u Njujorku, koji su finansijski pomogli njegovu
kampanju.6 Ogromno medijsko fokusiranje na jugoslovenski sukob,u kombinaciji
sa činjenicom da su etničke grupe bosanskih Muslimana, Hrvata i
Albanaca u SAD predvodile dobro organizovanu agresivnu kampanju da bi
ovladale vašingtonskim zakonodavcima i političarima, dalo im je ogromnu
prednost u uticaju nad slabije
organizovanim srpsko-američkim grupama. Kompleksni
uticaji na američku spoljnu politiku kao i sama priroda popularnog
mišljenja u Vašingtonu u toku 90-tih, objašnjavaju kako su se formirala
gledišta o jugoslovenskom sukobu i zašto je pogrešna paradigma stvorena i
opstala kroz čitavo vreme rata. Ove vrste grešaka u američkim
odlukama takođe su se javljale i u vreme hladnog rata. Brojne naučne
studije pokazale su kako je pogrešna percepcija, unutar vašingtonskog
spoljnopolitičkog establišmenta, prouzrokovala pogrešne političke
procene u ranijim periodima i kasnije.7
U nedavno objavljenim memoarima, bivši američki ministar odbrane
McNamara napisao je da su sve greške u Vijetnamu počinjene u proleće 1965-e.
“Posle toga, izgledalo je da nema izlaza”.8 On je greške u Vijetnamu pripisao
političarima, njihovom “dubokom ignorisanju istorije, kulture i politike
ljudi u tom području” - onoj vrsti grešaka za koje je McNamara rekao da
su SAD učinile i u Bosni 90-tih. Kao i u Vijetnamu, američki
spoljnopolitički establišment formirao je svoje viđenje
jugoslovenskog sukoba u ranoj fazi i nastavio tim smerom do kraja rata i
posle njega. Mnoge rane pretpostavke, koje su oblikovale spoljnu politiku SAD
prema regionu, nisu uzimale u obzir jugoslovenske istorijske, kulturne i
političke osobenosti. Umesto
da istraže pravu prirodu jugoslovenskog sukoba - njegovu istorijsku pozadinu,
nacionalne ciljeve ljudi i politička verovanja čelnih ljudi svake
etničke grupe - Vašington je primenio pojednostavljene i
senzacionalističke argumente na složene etničke sporove.
Naročito u bosanskom sukobu, gledište o dobrima protiv zlih nije nimalo
pomoglo da se dođe do realnih rešenja za probleme regiona. Ove pogrešne
percepcije i kako je do njih došlo, glavni su predmet diskusije u
sledećim poglavljima. U suštini, ovom knjigom ću pokušati da
odgovorim na pitanje: što je to oblikovalo gledište američkog
establišmenta za spoljnu politiku i njihove odluke u toku jugoslovenskih
sukoba? Zaključak je da se vašingtonska politika i njihovo viđenje
ovih sukoba nisu zasnivali na urgentnim nacionalnim interesima SAD. Niti je
to bila refleksna reakcija na događaje u bivšoj Jugoslaviji, koji bi dali
ovlašćenje za moralno vođstvo američkoj spoljnopolitičkoj
eliti. Umesto toga, američka spoljna politika prema jugoslovenskom
sukobu u posthladnoratovskim 90-tim bila je oblikovana vašingtonskom
intervencionističkom ideologijom, stvaranom u okruženju kojim upravljaju
mediji koji su podstrekivali površno razumevanje sukoba. Rezultujuća
američka spoljna politika primenjivala je dvostruke standarde na složene
etničke sukobe, koji su Balkan
prepustili nestabilnim, nametnutim rešenjima. IZVORI INTERVENCIONIZMA U
AMERIČKOJ SPOLJNOJ POLITICI Razumevanje
o tome kako su se intervencionističke perspektive razvijale u
Vašingtonu, ključno je za utvrđivanje onoga što je rukovodilo
američku spoljnu politiku prema jugoslovenskom sukobu u 90-tim.
Aktivnost današnje Amerike u svetskim poslovima u potpunoj je suprotnosti sa njenim izolacionističkim
počecima. Stekavši nezavisnost i raskinuvši direktne veze sa Evropom,
Amerika 18-og i 19-og veka bila je više zainteresovana za ekspanziju na
ogromne zapadne teritorije nego da se meša u evropske rasprave. Međutim,
ovaj stav se promenio ranih 1900-tih nakon prvog svetskog rata, kada se
Amerika pojavila kao vodeća ekonomska sila i međunarodni
pozajmljivač kapitala. U 1920-tim i 1930-tim, američki bankari i
korporacije videli su u prekomorskim zemljama nove povoljne mogućnosti pa
su vršili pritisak da se američki uticaj u inostranstvu
poveća, kao podrška njihovim
poslovnim interesima. Američki industrijalci stvorili su institucije,
uključujući Council on Foreign Relations i Carnegie Endowment for
Piece, koji su okupili naučnike, bankare, novinare, političare i
vladine funkcionere u orkestriranom nastojanju da ubede Vašington da preuzme
aktivnu ulogu u obnavljanju
ekonomskih uslova u Evropi, tvrdeći da je to u interesu i
američkih bankara i američke
javnosti. Intervencija
SAD u poslove drugih zemalja buknula je posle drugog svetskog rata i to više
zbog ideoloških razloga - da se predupredi pretnja komunizma. Kada su SAD i SSSR izbile na površinu kao globalne supersile
kasnih 1940-tih, stvoren je bipolarni svet. Odlučan da zaustavi
napredovanje širenja sovjetskog ekpanzionizma, Vašington je sprovodio
politiku obuzdavanja koja je postala jedna od vodećih doktrina
američke spoljne politike u godinama hladnog rata. Kad je borba protiv
komunizma postala “institucionalizovana”, da bi se sprovodila američka
gledišta u svetskim poslovima, stvoreno je mnoštvo novih vladinih agencija i
birokratije. Akt o nacionalnoj bezbednosti iz 1947-e potaknuo je besprimeran
rast američkih agencija za kreiranje spoljne politike, koje su stvorene da bi
prikupljale i analizirale informacije
potrebne radi osporavanja Sovjeta. Nadgledanjem tajnih aktivnosti, javnom
diplomatijom (ili propagandom) i raspodelom strane pomoći, ove agencije
postale su instrumenti globalnog američkog uticaja. Od 1950-tih, SAD su
bile spremne da uvedu svoje instrumente za kreiranje spoljne politike na
globalni nivo. Suzbijanje komunizma bilo je integralni deo celokupne kasnije
američke spoljne politike - rat u Koreji, politika zastrašivanja Sovjeta
teškom odmazdom, zalaganje predsednika Ajzenhauera da američke snage ostanu u Evropi u okviru NATO-a do god to bude
potrebno, američka pomoć zemljama istočne Evrope koje pružaju
otpor preuzimanju vlasti od strane komunista, američka podrška invazije
na Kubu u Zalivu svinja, odobrenje akta Kongresa - Foreign Assistance Act-a
kojim se odobrava pomoć stranim vladama u borbi protiv komunizma i
američki rat protiv komunizma u Vijetnamu - samo su neki od rezultata te
politike. Mešanje
SAD u poslove drugih država, u izvesnom stepenu oslabilo je u toku 1970-tih,
pošto je Niksonova administracija priznala prepreke američkoj
sposobnosti da deluje kao svetski policajac. Američko angažovanje u
Vijetnamu se završilo, odnosi sa Kinom su se poboljšali a dve runde pregovora
o ograničenju strateškog naoružanja (SALT) bili su pokušaji da se obuzda
trka u nuklarnom naoružanju i poboljšaju odnosi između SAD i SSSR. Od
vremena Karterove administracije, vašingtonski stav se kretao prema “mekom”
intervencionizmu - upotrebi ljudskih prava da se nametne uticaj na stvari
drugih država. Smernice nove spoljne politike dovele su 1977-e do otvaranja Biroa za ljudska prava u nadležnosti Stejt
Departmenta. Pod Reganovom administracijom povećana je vojna moć,
dok se antikomunistička retorika koristila da bi se opravdala podrška
militantnim grupama širom sveta. Radikalne islamske Mudžahedine koji su se
borili protiv Sovjeta u Afganistanu i Kontraše koji su se borili protiv
komunističkog režima Sandinista Nikaragve, nazivali su “borci za
slobodu”-uprkos izveštajima Kongresa u kojima se i Kontraši i afganistanski
Mudžahedini optužuju za kršenje ljudskih prava. Američki mediji nikada
nisu ozbiljno doveli u pitanje integritet ovakve politike. HUMANITARNI INTERVENCIONIZAM U ERI
POSLE HLADNOG RATA Jugoslovenski
sukob podudario se sa još jednom rundom povećanja američkog
intervencionizma - ovaj put, ne zbog borbe protiv
komunizma već iz humanitarnih razloga. U 90-tim,Vašington
je pravdao američke vojne akcije od Bosne do Somalije potrebom da se
spreče humanitarne katastrofe. Međutim, u ovoj politici bilo je još
nečeg, što nije bilo odmah jasno. Popularni koncept 90-tih o
humanitarnoj intervenciji, bio je korišćen kao pokriće za nelegalan
čin prema međunarodnom zakonu, koji prema Povelji Ujedinjenih
Nacija član 2(4) jasno kaže da će se svi članovi u svojim međunarodnim odnosima uzdržavati od pretnji ili upotrebe sile
protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje
države. Možda je to jedan od razloga što pristalice aktivnog, globalnog
mešanja SAD, izbegavaju da američke vojne akcije u inostranstvu definišu
kao “intervencije”, iako osnovna definicija ove reči - “politika ili praksa mešanja u poslove druge nacije”-
jasno opisuje akcije SAD u Bosni, Somaliji, Srbiji i drugde.9 Iako
su nacije decenijama pokušavale da traže izuzetke za međunarodnu normu
nemešanja u poslove drugih država - uključujući humanitarnu
intervenciju, intervenciju radi podrške samoopredeljenju, intervenciju u
interesu socijalizma ili intervencije da se sačuva demokratija - nijedna
od njih nije formalno prihvaćena.10U posthladnoratovskoj eri,
međutim, SAD ne samo da nisu
izvršile besprimeran broj stranih intervencija nego su takođe
proširile delokrug američkog intervencionizma i u to uključili lov na lidere “neposlušnih
režima”.11 U Somaliji , Klintonova
administracija vršila je pritisak da se izmeni mandat mirovnih snaga UN, da
bi omogućila da američke snage krenu u lov protiv generala Mohamed
Aidid-a, poduhvat koji je američke trupe upetljao u opasne operacije
premetačina i hapšenja.12 U Bosni i Hercegovini, stabilizacione
snage(SFOR) pre svega su delovale,
reagujući na ogroman pritisak iz Vašingtona, da se gone i hvataju
navodni ratni zločinci. Šta navodi na ovaj trend ?
Osim što je raspad Sovjetskog Saveza
omogućio SAD da steknu neuporedivu moć u međunarodnim
odnosima, vašingtonsko bavljenje “humanitarnim intervencijama” u 90-tim
takođe je bilo kreirano zbog “domaćih” potreba. Moguće
da je potreba vašingtonskog establišmenta da redefiniše sebe bila
neočekivani vesnik politike SAD posle hladnog rata. Uoči
jugoslovenskog rata, vašingtonske vladine i nevladine institucije, koje su
vodile spoljnu politiku SAD kroz 45-godišnji period hladnog rata, tražile su
način da redefinišu svoju ulogu u eri
smanjenja budžeta. Bez komunističke pretnje, glavna prepreka
američkim interesima u
inostranstvu nije više bila jedinstvena monolitna sovjetska opasnost nego tzv
“neposlušni režimi”- koje je trebalo suzbiti, prisiliti na poslušnost i
stalno se boriti protiv njih širom sveta. Koncept humanitarnih intervencija
išao je ruku pod ruku sa opisivanjem jednog “zlog” režima, protiv kojeg su
vašingtonske medijske veličine i političari mogli lakše da pridobiju javnost za američku vojnu akciju. U
slučaju iračkog upada na teritoriju Kuvajta, scenario sa “neposlušnim
režimom” lako je primenjen na Sadama Huseina. Međutim, protezanje ove
paradigme na druge sukobe, išlo je teže. U toku somalijskog građanskog
rata, SAD su proglasile jednog od
mnogih gospodara rata za “neposlušni režim” da bi organizovale lov ali su
odustale kada se pokazalo da je Somalija suviše složen i opasan problem.U
Jugoslaviji, iako je Vašington označio srpski “neposlušni režim” kao “agresora”, Evropljani su imali
realniji stav. U toku intervjua na PBS-u, 20-tog novembra 1997-e, kada je
voditelj Charlie Rose upitao predsednika vlade, John Major-a (Džona
Mejdžora), da objasni razliku u stvaranju savezničke koalicije u Iraku u
poređenju sa Bosnom, Mejdžor je odgovorio da je u Iraku to bio jasan
slučaj agresije
upadom jedne zemlje na teritoriju druge, dok je u Bosni to bio
građanski rat. Ipak,
za veći deo jugoslovenskog sukoba, vašingtonski političari i kreatori
javnog mnenja pobijali su ovaj stav. Popularno viđenje jugoslovenskog
rata bilo je da je to slučaj srpske agresije - i u Hrvatskoj i u Bosni i
Hercegovini.Vašington je verovao u samo jedan “neposlušni režim” po sukobu.
Scenario građanskog rata bez jasnog agresora nije obezbeđivao onaj jednostavan i
čist argument za prikupljanje podrške za američku intervenciju na
Balkanu. Umesto toga, Vašington je opisivao jugoslovenski sukob kao
slučaj gde je neophodno suzbiti zli režim, uvesti demokratiju, unaprediti
ljudska prava i uvesti moralne norme. Iako
je Vašington nadugačko raspravljao o vrlinama ljudskih prava, da bi
opravdao vojne akcije od Jugoslavije do Iraka, dvostruki standardi bili su očigledni u
američkim vojnim odnosima sa određenim režimima. Američke
snage za specijalne operacije - deo združenog kombinovanog treninga
razmene(JCET), programa koji je stvoren 1991-e da bi se uspostavili vojni
kontakti sa preko 110 zemalja, uključujući Bosnu - obučavale
su strane vojske vlada, koje su Stejt Department i Kongres optužili za velike
povrede ljudskih prava. 13 U program treninga bile su uključene vojske
Indonezije, Papua Nove Gvineje, Rawandan Patriotic Army i Turska -
dokumentovano je, da je američka oprema kojom su bili snabdeveni, bila
korišćena za ubijanje i progon kurdskih civila u jugoistočnim
regionima Turske.14 Vojne intervencije SAD iz humanitarnih razloga postaju
još licemernije, kada se upotreba sile opravdava dobronamernim razlozima.
Kada se američka humanitarna misija u Somaliji preokrenula u upletenost
SAD u sukobe lokalnih grupa, članovi Kongresa, uključujući
senatora John-a McCain-a iz Arizone, protestovali su. “Otišli smo u Somaliju da sprečimo da
ljudi umiru od gladi. Sada ubijamo žene i decu zato što su borci.” 15 Isti
trend nastavio se američkom intervencijom u jugoslovenskom sukobu. Tokom
90-tih, vašingtonska retorika naglašavala je potrebu humanitarne intervencije
u Bosni, da bi opravdala upotrebu sile. U stvarnosti, međutim, napadi na
bosanske Srbe avijacijom NATO-a
predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama, stavili su SAD u ulogu zaštitnika jedne
zaraćene strane u građanskom ratu - bosanskih Muslimana.
Vašingtonska politika
“humanitarne intervencije” 1995-e, u Hrvatskoj je dovela do toga da
američka avijacija pomogne hrvatskim snagama da napadnu manjinske Srbe i
prisile još 250.000 Srba da napuste područje. Žestoka bombardovanja
Srbije i Crne Gore 1999-e, naletima avijacije NATO-a predvođenog
Amerikom, usmrtila su nekoliko hiljada srpskih civila i opustošila Jugoslaviju.
Do protivrečnosti u politici SAD došlo je zbog odbijanja vašingtonskih
političara i onih koji formiraju javno mnenje da prihvate da se
humanitarne intervencije ne mogu obavljati ukoliko nisu rešeni regionalni politički i
teritorijalni sukobi - faktori koji su “gorivo” svih ratova u istoriji. Tako
je Henry Kissinger (Henri Kisindžer) komentarisao američku distribuciju
hrane u Somaliji, “građanski ratovi vode se radi distribucije moći,
fizičke i političke. Mešanje u građanske sukobe ne izgleda mi primereno ulozi
SAD.”16 Kisindžerovo zapažanje pokazalo se ispravnim kada su humanitarne
intervencije dale mandat vojnim akcijama SAD od Somalije do Haitija i Bosne. Iako
je vašingonska elita verovala da se u Bosni bavi plemenitim ciljevima, ona je
u stvari primenjivala neumesne moralne paradigme da bi opravdala
američku podršku dvema stranama u građanskom ratu tri zaraćene
strane - u
modernoj vrsti zastupničkog ratovanja SAD na Balkanu. Vašingtonska vlada
i medijska elita patile su od nedostatka jedne zdrave doze realnosti. Opet,
reči Henrija Kisindžera
zvuče istinito: “Bosanski građanski rat izazvan je nerazumnim
pokušajem Zapada da eksperimentiše sa jednom multietničkom državom, sa
stanovništvom koje je razdvojeno religijom i čiji je sam uslov egzistencije
bio da spreči dominaciju drugih
etničkih grupa .”17 Korišćenje moralnih razloga da se opravda
upotreba sile, dovelo je do istih problema u američkoj spoljnoj
politici, koje je prethodnih godina okarakterisao jedan od vodećih
američkih diplomata, George Kennan. Kennan je tada rekao da je
najozbiljnija greška američke spoljne politike u poslednjih 50 godina
bio “legalističko-moralistički pristup svetskim događanjima” sa namerom da se
spreče ratovi i nasilje, ali je u stvari učinio da se “nasilje produži,
da bude užasnije i još razornije po političku stabilnost, nego što su to
bili stari motivi nacionalnog interesa.”18 Jugoslovenski sukob je moderan
primer te vrste političkog ponašanja na koje je ukazivao Kennan.
Američke humanitarne intervencije nastaviće se sve dok mediji budu
za njih podsticali simpatije, kroz televizijske slike izgladnelih ljudi od
Severnog Iraka do Somalije i Bosne. Američka spoljna politika, bazirana
na medijskom imidžu, bila je reakcionarna i bez realnog usmerenja - ponašanje
koje su kritičari opisivali kao deo “posthladnoratovskog stila koji je,
van svake sumnje, dovodio američke vojnike u opasne situacije
češće nego u najgorim godinama sovjetsko-američkog hladnog
rata.”19Ovaj trend, američku spoljnu politiku postavio je na klimave temelje - što se najbolje vidi u
jugoslovenskom sukobu. INTERVENCIONISTI I
AKTIVISTI RASPALJUJU
VAŠINGTONSKO GLEDIŠTE O BOSNI Američka
spoljna politika, prema jugoslovenskim zaraćenim stranama u 1990-im,
odražava verovanja i interese vašingtonskih političara - insajdera, kao
i onih koji formiraju javno mnenje - od aktivista iz vremena hladnog rata, u
potrazi za novim povodom za zveckanje oružjem, do novinara željnih da objave
priče koje će ih proslaviti. O jugoslovenskom ratu objavljen je
zapanjujuće velik broj knjiga, naročito onih o zbivanjima u Bosni;
neke od njih napisali su pojedinci sa malo, pa čak i nimalo prethodnog
iskustva sa balkanskim zbivanjima. Mlade karijeriste unutar Stejt
Departmenta, ambiciozne nove članoveKongresa, slavoljubive novinare pa
čak i penzionisane članove američke vlade, privlačila je
senzacionalistička bosanska tematika. Njihova antisrpska retorika donela
im je besprimernu medijsku pažnju. Između 1992-e i 1993-e, Stejt
Department bio je scena sukobljenih stavova onih koji su zagovarali
američke vojne akcije protiv Srba i onih koji su osećali da bi
sukob u Bosni i Hrvatskoj trebalo rešavati diplomatijom, humanitarnom
pomoći i posredovanjem između zaraćenih strana. U 1993-oj,
nekoliko zvaničnika Stejt Departmenta dalo je ostavke u znak protesta
zbog onoga što su oni smatrali nedovoljnom američkom aktivnošću.
Odmah su prigrlili medije kao svoje oružje, pomoću kojih su vršili
pritisak radi zaoštravanja američke akcije protiv Srba u Bosni. Krajem
1992-e, kada je senzacionalizam bio na vrhuncu i televizijski ekrani
preplavljeni optužbama o silovanjima i zverstvima, ovi mladi činovnici
Stejt Departmenta našli su plodno tle za svoju antisrpsku retoriku. Jedan
od prvih činovnika Stejt Departmenta koji je zagovarao američku vojnu
akciju protiv Srba, bio je George Kenney. Kenney je, međutim, bio
jedinstven u tome što je bio jedini koji je pokazao retko viđen nivo
integriteta kada je kasnije javno promenio svoje gledište. Priznao je da su
njegova prvobitna verovanja bila formirana njegovim jedinim iskustvom o
jugoslovenskim događanjima - to je bilo njegovo četvoromesečno
zaduženje kao stejt departmentovog desk oficira za Jugoslaviju - da nije dovoljno poznavao balkansku
situaciju - i da nikada nije bio u Jugoslaviji.20 Kenney je postao veliki
pristalica američkog bombardovanja područja bosanskih Srba i same
Srbije. Kada smo Kenney i ja učestvovali na Gill Gross Radio Hour, 30-og
aprila 1993-e, njegovo viđenje bosanskog sukoba bilo je da je “zli režim
u Beogradu počinio strašne akte agresije protiv svojih suseda” i da SAD
moraju da “upotrebe neku vrstu sile da zaustave srpsku agresiju i odbace Srbe
nazad i da obuzdaju Srbiju na isti način na koji smo obuzdali Sovjetski
Savez”- popularno gledište koje se često čulo u Vašingtonu u to vreme.
Stejt Department je tvrdio da jedinice koje se bore u Bosni,
potiču iz Srbije i da je neophodno da se odbace nazad u Srbiju - što je
podsećalo na frazu iz vremena hladnog rata, “odbaciti nazad” Sovjete.
Međutim, u slučaju jugoslovenskog sukoba, ovaj model nije bio
odgovarajući. Bez obzira na
pomoć koju su bosanski Srbi mogli primati iz Srbije, velika većina
vojnika koji su se borili protiv snaga bosanskih Muslimana bili su bosanski
Srbi. Bilo je nerazumno da američke trupe “odbace nazad” Srbe koji su
živeli u Bosni. U
vreme naše debate na radiju, Kennijevo strasno zalaganje za američku
intervenciju učinilo ga je instant hitom među funkcionerima
bosanskih Muslimana. “Stavili su me na pijedestal” sećao se Kenney
kasnije, 30-og juna 1996-e, u intervjuu u Washington Post-u. Dok je Kenney
bio bučni intervencionista američke politike na Balkanu,
ponuđen mu je visok položaj u Carnegie Endowment for International
Piece, čiji je predsednik Morton Abramowitz takođe podržavao američku
vojnu intervenciju. Međutim, nakon povratka sa dva putovanja u Sarajevo,
Kenney postaje oštar kritičar vlade bosanskih Muslimana, koju je opisao
kao “netolerantnu,” a predsednika bosanskih Muslimana, Aliju
Izetbegovića, okarakterisao je kao “nekompetentnog, čoveka kojem ne
treba verovati i bezvrednog saveznika”.21 Suprotno njegovom ranijem plaču
nad genocidom, Kenney je sada objavio članke u kojima je dokazivao da bosanski Muslimani nisu čak ni
žrtve. Zaključio je da tvrdnja vlade bosanskih Muslimana o 250.000 ubijenih
ljudi nikada nije bila dokazana, nego da su je novinari samo ponavljali bez provere ; da je slučajeva ratnih zločina bilo
podjednako na svim stranama; i da je bilo između 25.000 do 60.000 vojnih
i civilnih žrtava ukupno u sve tri etničke grupe u Bosni.22 Članci
koje je Kenney objavljivao kasnijih godina, međutim, nisu pobudili ni
deo one pažnje koju su požnjeli njegovi raniji antisrpski radovi.
Vašingtonski intervencionisti i raniji obožavaoci nazvali su Kenney-a
otpadnikom i on je izgubio svoj položaj u Carnegie Endowment for
International Piece. Dok
je Kenney bio u stanju da ode izvan puke retorike i upiranja prstom,
većina vašingtonskih stručnjaka za Bosnu nije bila motivisana da
učini isto. Za mnoge novoformirane entuzijaste, Bosna nije bila poziv za
objektivno istraživanje nego romantični, moralni povod. Ona je bila njihov španski
građanski rat. Inspirisala je Susan Sontag da u augustu 1993-e, usred
rata, uputi Čekajući Godoa u Sarajevo - bila je to akcija kojom se
htelo ohrabriti Sarajlije, ali koja je prevashodno vratila Sontagovu u centar
medijske pažnje. Njen sin, David Rieff, takođe je dobro prošao sa svojom knjigom
Klaonica - simboličnim gestom njegove lične solidarnosti sa
bosanskim Muslimanima. U
decembru 1994-e, Susan Sontag se pridružila umetnicima, piscima i glumcima,
među njima je bila i Vanessa Redgrave (Vanesa Redgrejv), da bi podržali
peticiju koju je inicirala vlada bosanskih Muslimana, kojom se promovisala
ideja “ujedinjenog” Sarajeva. U promociji te ideje, 11-og januara 1995-e, u
intervjuu za PBS koji je vodio Charlie Rose, Vanesa Redgrejv ganuto je pričala o svojoj
ličnoj obavezi prema datom obećanju Muslimanima u Sarajevu.
Međutim, ona je pokazala da nema nikakvu ideju o tome kakav
politički značaj ima takva izjava. Kako bi to trebalo ujediniti
Sarajevo? Da li bi trebalo srpski deo da preuzme muslimanska vlada, ili bi
trebalo da bosanski Srbi imaju jurisdikciju nad celim Sarajevom? Oba predloga bi
dovela do ujedinjenog Sarajeva, ali opcija Redgrejeve bila je jedino da
podrži poziciju vlade bosanskih Muslimana. “Sklonost ka apsolutno
čvrstom moralnom uverenju, u susretu sa zastrašujućom
političkom složenošću, teško je umirala kod ovih pisaca,” napisao je jedan
kolumnista o ovim bosanskim entuzijastima iz industrije zabave, “čak i u
situacijama gde je bilo očigledno da to prevazilazi njihove
sposobnosti.”23 Bio je to zbunjujući talas glumaca, pisaca i čak
bivših žena rok zvezda kao Bianca Jagger (Bianka Đeger), koji se
zaštitnički odnosio prema bosanskom problemu. Ne
više tako mlada „deca cveća“ i bosanski
aktivisti pohrlili su u Sarajevo; njihova glad da se predaju za opšte dobro
išla je ruku pod ruku sa željom medija da ispričaju priču o dobru i
zlu. Tako je cenjeni i ozbiljan program vesti, MacNeil-Lehrer Newshour otišao tako daleko da intervjuiše Bianku
Đeger, nakon njenog povratka s puta u Sarajevo. Njen emocionalni prikaz
rata u Bosni i njeni srceparajući iskazi o muslimanskim žrtvama
podivljalih Srba, bili su veoma omiljeni kod vlade bosanskih Muslimana.
Đegerova je bila čest gost vlade u Sarajevu i njeni srdačni
odnosi sa funkcionerima bosanskih Muslimana nastavili su se do danas. Kada
sam je poslednji put videla na prijemu u britanskoj ambasadi u Sarajevu, u
leto 1997-e, ona je još kružila unaokolo kao omiljeni gost vlade. MOĆ I OGRANIČENJA PRAVLJENJA VESTI Način
na koji mediji utiču na nove trendove u američkoj spoljnoj
politici, mnogo govori o načinu na koji će Vašington verovatno
reagovati na druge sukobe. Reportaže o jugoslovenskom sukobu pokazale su
ograničenja u izveštavanju; ograničenu medijsku sposobnost da
shvate i prenesu tačnu informaciju do političara i javnosti. Iako
popularna argumentacija naglašava da je u predhodnim dekadama došlo do
porasta u medijskom istraživanju, u stvarima spoljne politike nije
uočeno povećanje medijskog istraživačkog rada Dok su u domaćim pitanjima dopisnici i
urednici imali veći pristup različitim mišljenjima i znanje o njima
bliskim problemima, u inostranim poslovima težili su da oponašaju politiku
vlade i njhove stavove. Na samo jednom problemu, u toku čitavog perioda
hladnog rata, američka štampa bila je ozbiljan izazov za izvršnu vlast -
bio je to Vijetnam. Čak i o Vijetnamu, uredništva važnijih novina dala
su punu podršku američkoj intervenciji 1965-e, a počela su da se
suprotstavljaju Vašingtonu tek nakon ozbiljnog protesta mladih članova
Kongresa i javnosti.24U toku celog vijetnamskog rata, reporteri su
većinu svojih informacija dobijali sa svakodnevnih brifinga
činovnika američke vlade, a njihova kretanja bila su ograničavana. Slično,
prvih dana rata u Bosni, novinarsko oslanjanje na gledišta američke
vlade omogućilo je Beloj Kući i Stejt Departmentu da ustanove
dnevni red na konferencijama za štampu, plasiraju odabrane informacije i
utiču na percepciju javnosti u toku krize. Kao i u drugim inostranim
pitanjima, u slučaju jugoslovenskog sukoba, Bela kuća često je
preduzimala određene korake da sruši moć medija. Mediji, kojima je
bilo potrebno da održavaju dobre odnose sa činovnicima američke
vlade od kojih zavise jer dobijaju od njih informacije, često su o
stranim događanjima sledili gledišta političara. U toku rata u
Bosni, gledišta najviših američkih političara za spoljnu politiku,
koji su podržavali aktivnu američku vojnu ulogu na Balkanu - uključujući
američkog ambasadora pri UN Madeleine Albright (Madlen Olbrajt) i američkog specijalnog
predstavnika za Bosnu Richard-a Holbrooke-a (Ričarda Holbruka) - mediji
su često ponavljali i ponavljali,
željni da održe dobre odnose sa ovim važnim političarima. Ponosni
na sebe zbog istraživačkog novinarstva, američki mediji ipak su
mnogo češće podržavali politiku američke vlade - naročito
protiv stranih lidera koji su se suprostavljali Vašingtonu. U slučaju
panamskog lidera, generala Manuela Noriege, David Gergen zapazio je da “američki funkcioneri podstiču
priče o Noriegi koje ga prikazuju kao korumpiranog diktatora, koji je
poludeo.”25 U slučaju Libije
1981-e, predsednik Regan
odobrio je tajnu kampanju dezinfomacijama protiv Moamera Gadafija i dostavljao
medijima lažne podatke o lideru, kao deo borbe administracije protiv
terorizma. Državni sekretar George Shultz (Džordž Šulc) rekao je u to vreme,
“Nemam ništa protiv malo psihološkog rata protiv Gadafija....istina je tako
dragocena da mora da bude zaštićena lažima kao telohraniteljima.”26 U
vezi Iraka, general Colin Powell
(Kolin Pauel) rekao je da je demonizacijom
Sadama Huseina Vašington
pokušavao da dobije podršku javnosti za veliki američki vojni pohod u
Zalivskom ratu.27 Uprkos mogučnosti da bi se vašingtonsko gledište o
pojedinim stranim liderima moglo pokazati opravdanim, prekomerna demonizacija
neposlušnih režima radi osvajanja naklonosti javnosti, sakriva stvarnost. U
slučaju Jugoslavije, Vašington je bio opsednut srpskim predsednikom
Slobodanom Miloševićem, koji je okrivljen zapravo za sve političke,
teritorijalne i etničke probleme za vreme raspada Jugoslavije - za rat u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i za rat protiv separatističkog albanskog
pokreta u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo. Odražavajući stavove Stejt
Departmenta, mediji su objavili bezbroj referenci o Miloševiću kao o
“tvrdoj liniji” i “nacionalisti.” Demonizacijom srpskog lidera sakrivena je
prava priroda sukoba između jugoslovenskih etničkih grupa, koja je
pre svega bila osnovni uzrok rata. Do toga je došlo, ne samo zbog toga što su
mediji bili ograničeni gledištem vlade, nego i zbog same prirode biznisa
izveštavanja. Potreba
da se proizvedu uzbudljive novinarske priče brzo i jeftino, znači
da je novinarsko istraživanje ograničeno rokovima i finansijskim izvorima,
koji mogu da spreče adekvatnoizveštavanje o svim stranama jednog
događaja. Kao što je John F. Kelly, urednik vikend sekcije Washington
Post-a primetio, od reportera se traži
da “prikupi, razvrsta i prezentira informaciju u vreme kada smo suočeni sa paradoksom:
naša tehnologija daje nam sve više izbora, a opet naša kultura dopušta sve
manje vremena i mogućnosti da izaberemo”.28 Nedostatak vremena, u svetu
kompleksnih informacija, odražava se u fenomenu koji obično nazivamo
“paket- novinarstvo,” u kojem se mišljenja prihvataju i ponavljaju bez
odgovarajućeg ispitivanja. Jedna od očiglednih prednosti
paket-novinarstva je sigurnost ; bezbednije je
ponavljati informaciju koja je već prihvaćena u javnosti, nego
prezentirati novu, neisprobanu informaciju. Zbog
toga što je u toku 90-ih, većina stranih dopisnika bila locirana u
muslimanskom delu Sarajeva, ne iznenađuje što su iz Bosne stizale
slične priče. Veliki broj novinarskih priča o Bosni nije
značio da je javnost dobijala bolje, detaljnije ispitane informacije,
nego da je dobijala samo više od iste informacije - ma koliko ona mogla da
bude tačna ili pogrešna. Nezavisno od ograničenja u pristupu
informaciji i paket -novinarstva, jedna od najvećih prepreka izveštavanju u toku jugoslovenskog sukoba bio je rast medijskog
senzacionalizma. Mediji su bili ti koji su forsirali interesovanje za rat u
Bosni, a ne američka javnost. Tradicionalno, inostrana događanja
pobuđuju među Amerikancima daleko manje interesovanja nego
domaće teme. Kasnih 80-ih, ankete su pokazale da Amerikanci nisu stvarno
zainteresovani za
monumentalne promene koje su se dešavale u čitavoj
istočnoj Evropi. Kada su Time, Newsweek i US News& World Report
objavili kao senzaciju dramatični sastanak na vrhu, između
predsednika Regana i generalnog sekretara Mihajla Gorbačova 1985 -e u
Ženevi, to je za sva tri magazina bio najlošije prodat broj te godine.29 Međutim,
kada se jugoslovenski sukob 1992-e proširio na Bosnu, mediji su shvatili da
potresne slike rata dokazuju da strana događanja zaista mogu da obezbede
snažnu dramu, koja je u stanju da fascinira američku publiku. Sa
pripovedanjem koje pleni pažnju i grafičkim prikazom ljudske patnje,
američki mediji bili su u stanju da Bosnu učine “kurentnom” stranom
vešću. Stalnim pritiskom, da se što brže dođe do informacije koja
će privući pažnju, otpočela je “sound- bite era.” Novinarstvo
je postalo priprosto i senzacionalističko - ta karakteristika posebno je
bila vidljiva na primeru Bosne. CNN-ova potreba da ispuni 24-časovni
dnevni program razgovorima sa “ekspertskim” glavama, išla je ruku pod ruku sa
karijerističkim potrebama vašingtonske elite, koja je bila željna da
predstavi svoja gledišta na televiziji. Jedna od jugoslovenskih
zaraćenih strana, vlada bosanskih Muslimana, dobro je iskoristila ove
medijske trendove. MEDIJI U
SARAJEVU: TRIJUMF IMIDŽA NAD
REALNOŠĆU Nije
dovoljno napisati priču; to mora da bude “prava” priča. To je ono
što je dopisnik Europa Times-a Jamie Owen shvatio nakon povratka sa
područja Jugoslavije, u ono što je nazvao dubokim nerazumevanjem
javnosti krize na Balkanu.30Jedan od njegovih urednika rekao mu je da njegova
priča mora da bude “više antisrpska.” Drugi mu je rekao da napiše
priču o ratnim zločinima tako da se naglasi onaj uobičajeni ugao, kako ga je
urednik nazvao, “Srbi su čudovišta” pristup. Takva gledišta, koja su
izbijala na površinu tokom čitavog rata u Bosni, pretvorila su medije u
važno oružje za bosansko- muslimansku zaraćenu stranu. Tvrdoglava,
pogrešna gledišta u Vašingtonu o jugoslovenskom sukobu, demonstrirala su izmenjenu prirodu modernog
ratovanja u infomatičkoj eri, u kojoj imidž postaje važniji od
stvarnosti. Jedan primer ovog fenomena bila je sposobnost vlade bosanskih
Muslimana da sebe prikažu kao žrtve, dok su istovremeno vodili rat punog
intenziteta protiv bosanskih Srba, koje su označili kao agresore. Možda
je jedna od najefikasnijih poruka, koju je vlada bosanskih Muslimana
lansirala a američka štampa brzo prihvatila,
bila ona o “opsadi Sarajeva.” Opčinjenost medija imidžom Sarajeva pod opsadom i njegova dramatizacija, pobudili su
simpatije širom sveta. Svetska štampa slila se u Sarajevo i gotovo
četiri godine izveštavala o intenzivnim borbama između bosanskih
Muslimana, koji su držali centar Sarajeva i Srba, koji su držali brdovita
predgrađa. Skoro svakodnevno, novinski izveštaji optuživali su Srbe za
granatiranje civila,
smrt i razaranje Sarajeva. Grad je predstavljen u ruševinama a
za njegove stanovnike je rečeno da su na ivici gladi. Međutim,
često ova slika ne bi bila stavljena u kontekst. Iako tragične
posledice rata nije
bilo teško naći ni na jednoj strani u Bosni, mediji su upadljivo
ignorisali prisustvo 30.000 dobro naoružanih vojnika bosanskih Muslimana u
Sarajevu - koji su uglavnom bili razmešteni na linijama fronta protiv Srba. Ove su
muslimanske snage primenjivale iste tehnike ratovanja protiv Srba, koje su
bosanski Srbi koristili protiv njih. Međutim, fokus medija bio je
isključivo na sarajevskim muslimanskim civilima. Retko se dešavalo da oko
kamere uhvati srpske civile. Izgled Srba, predstavljen američkoj
javnosti, bio je jedan od naoružanih vojnika - odgovarajuća slika za
stranu izabranu za agresora. Rezultirajuća slika Sarajeva bila je da je
to grad nedužnih muslimanskih civila, koji su neprestano izloženi vatri dobro
naoružanih Srba, koji opsedaju grad sa okolnih brda. Stvarnost
je bila da su civili i vojnici bili izmešani u Bosni. Vojnici bosanskih Srba,
stacionirani na prednjim linijama fronta oko Sarajeva, uglavnom su bili
lokalni stanovnici, mladi bosanski srpski dobrovoljci i regruti, mnogi od
onih čije su se kuće nalazile u predgrađu. Kada sam u
proleće 1994-e posetila srpske prednje linije fronta u Sarajevu,
razgovarala sam sa nekima od ovih mladih vojnika u sarajevskom podbrežju -
samo 40 metara od muslimanskih rovova. Većina njih bila je mršava i
žalila se na slabe porcije hrane. Jedan od vojnika kojeg sam upoznala,
Slaviša, kao razlog zašto je izabrao da se bori, naveo je da je to
jednostavno bilo pitanje života ili smrti. “Kada pogledam ispred sebe,” rekao je, “vidim
muslimansku prvu borbenu liniju - njihovi vojnici su spremni da me ubiju
čim ne budem oprezan.. Kada pogledam iza sebe, vidim srpske kuće u
podbrežju koje zavise od moje sposobnosti da ih zaštitim. Jedna od tih
kuća je moj dom. To je tako jednostavno.” Međutim,
reči tog vojnika ostale su na prvim linijama fronta, daleko od
vašingtonskih ušiju. Američki kreatori javnog mnenja, situaciju u
Sarajevu shvatali su sasvim drugačije. Pred kraj rata u Bosni, 12-og
septembra 1995-e, voditelj CNN-ovog Crossfire, Michael Kinsley opisao je situaciju u
tipičnom medijskom žargonu tih dana: “NATO,” rekao je,
“prestaće s bombardovanjem onog trenutka kad Srbi prestanu sa
opsadom Sarajeva, koja traje već 3 godine, ubijajući stotine ljudi,
izgladnjujući ljude, ukinuvši vodu, struju, medicinsku negu, zdravlje,
hranu i ubijajući nevine muškarce i žene.” Ironično, kada sam
1999-e učestvovala na Crossfire show, Kinsley ništa nije rekao o
američkom bombardovanju kojim su ubijali civile u Srbiji i ukidali vodu,
struju, medicinsku pomoć i hranu. Međutim, tada sam odgovorila,
“Postoji mnogo dezinformacija o onome što se zapravo događa u
Sarajevu.To je podeljen grad, na jednoj strani su srpska
područja, gde muslimanske snage granatiraju srpske civile i na drugoj
strani....” Kinsley me je prekinuo, “Da li vi to kažete da nema opsade
Sarajeva?” Ja sam očigledno hodala po svetom tlu. Kako se usuđujem da budem toliko
drska da osporim tvrdnju, koja je bila srž CNN-ovog izveštavanja? “Ne”
odgovorila sam, “to nije opsada. To je građanski rat između dve
strane, gde bosanski Srbi žive u određenim oblastima, u jednom delu
Sarajeva, a bosanski Muslimani žive u drugim....Snage bosanskih Muslimana,
već nekoliko godina napadaju Srbe sa svojih položaja u Sarajevu - upravo
juče
otpočeli su još jedan napad - i to je ono što će
nastaviti da rade, ako bosanski Srbi povuku svoje oružje, kako zahteva NATO.” Zašto
je Kinsley-u bilo toliko teško da razume da obe strane granatiraju jedna drugu ? Možda zato što je vlada bosanskih Muslimana
učinila veliki napor da ubedi Vašington u suprotno - u predstavu koja je
uplela Vašington u rat na strani Muslimana i konačno promenila tok rata.
Američki mediji bili su važan saveznik, koji je pomogao da pobedi stav o
američkoj vojnoj intervenciji u korist bosanskih Muslimana; NATO vazdušnim
udarima protiv Srba. Jedan broj stidljivo objavljenih činjenica, međutim,
demantuje bosansko muslimanski prikaz sarajevskih civila kao žrtava srpske
agresije. U augustu 1995-e, mesec dana pre Crossfire show, New York Times
objavio je jedan članak, u kojem je obelodanio otkrića
francuskih oficira UN, koji su dokumentovano tvrdili da su muslimanski
snajperisti u Sarajevu pucali na svoje sopstvene civile - bila je to ona
vrsta napada za koje su obično okrivljavali Srbe.31 Međutim, takvih članaka bilo je
samo nekoliko, tu i tamo. Nasuprot
tome, Sarajevo je američkoj javnosti predstavljen kao grad na ivici
masovne gladi. Mediji gotovo nikad nisu pominjali da su civili bili u
sličnim uslovima na svim stranama u ratu. Civili bosanskih Srba bili su ponekad još
gore sreće nego oni u Sarajevu, zato što su ih UN konvoji sa hranom
najčešće zaobilazili. Stanje u samom Sarajevu, međutim,
postalo je političko oružje vlade bosanskih Muslimana, koja je bila voljna da nanese kratkoročnu patnju svojim
ljudima, u ime dugoročnih ciljeva. U
1993-oj, pokušaji Internacionalnog Komiteta za pomoć postradalima (IRC)
da obnove uređaje za pijaću vodu za preko 60.000 domova u Sarajevu,
onemogučeni su od strane vlade bosanskih Muslimana zato, kao što je to
opisao jedan zvaničnik IRC-a, “Oni ne žele da umanje imidž o
napaćenim Muslimanima....činjenica je da niko u Sarajevu ne umire
od gladi, niti je to ikada bilo. Jedan pogled na količinu robe koja se
prodaje na pijacama dovoljan je da opovrgne mnogo izvikan imidž izolovanog grada
pod punom opsadom.”32 U
toku moje posete Sarajevu, videla sam oštećenja i u muslimanskom i u
srpskom delu grada - trotoare pune razbijenog prozorskog stakla, metala i
šuta od granatiranja, prevrnute automobile i zgrade izgaravljene i izrovane
mecima pošto su ih vojnici koristili kao zaklon. Krajem rata muslimanski deo Sarajeva je
obnovljen i to je opet bio grad u kojem je sve funkcionisalo, grad sa moderno
dizajniranim prodavnicama u pasažima i bučnim tržnicama. Ironično,
najviše oštećen deo grada bilo je ranije srpsko predgrađe,
Grbavica, čije su
razvaljene zgrade i opšte stanje zapuštenosti bili rezultat
teškog granatiranja za vreme rata, od strane snaga bosanskih Muslimana. Kada
je ovo područje predato pod muslimansku kontrolu, 19-og marta 1996-e, kamere CNN-a prvi
put su javnosti prikazale Grbavicu. Kada su kamere CNN-a pokazale koliko je
ovo predgrađe razoreno, reporter Jackie Shimansky je komentarisao, da je
razaranje bilo rezultat jednog od najgorih granatiranja u toku
četvorogodišnjeg ratovanja. Ali Shimansky je propustio da objasni, da je
muslimanska strana bila ta koja je granatirala Grbavicu. Zbog višegodišnjih
optužbi protiv Srba za granatiranje Sarajeva, gledaoci verovatno i ne bi
razumeli da su muslimanske snage bile odgovorne za razaranje srpskog dela
Sarajeva, koje je CNN prikazao. Predaja Grbavice snagama bosanskih Muslimana,
još jednom je potisnuta u drugi plan, scenama srećnih muslimanskih
civila koji se grle i ljube dok se kamera fokusira na malog dečaka koji
razdragano maše bosansko muslimanskom zastavom. Važnost slike razorenog,
Srbima naseljenog dela Sarajeva, bila je izgubljena. Još
od prvih dana rata, bosanski Srbi nisu uspeli da promovišu svoj položaj u Sarajevu,
u predgrađima kao što je Grbavica i tako nisu uspeli da zadobiju
medijske simpatije i međunarodnu podršku. S druge strane, vlada
bosanskih Muslimana je
svoju nametljivost prema stranim novinarima dovela do
umetničkog nivoa. Lokacije do kojih su mediji mogli lako da stignu, da
bi izveštavali o bosanskom ratu, sigurno su pogodovale naporima vlade
bosanskih Muslimana da utiču na strane novinare. Velika većina
stranih dopisnika bila je koncentrisana u muslimanskom delu Sarajeva
-najudobnijoj lokaciji iz koje su reporteri mogli izveštavati o bosanskom
ratu. Za let u Italiju, reporter je mogao da koristi jedan od mnogih UN
letova (besplatno), koji su redovno leteli za Sarajevo i da tamo stigne pre
sumraka. Po dolasku u Sarajevo, većina reportera mogla je da odsedne u
relativno komfornom hotelu, gde bi dobijali redovne obroke - nije to bilo
loše za izveštavanje o onome, za šta se predpostavljalo da bi trebalo da
bude, grad pod opsadom. Nasuprot
tome, organizovati putovanje iz Sarajeva do bosansko srpskog područja,
bilo je skoro nemoguće i često opasno, pošto bi reporteri pri
prelasku linije fronta bili izloženi opasnosti od pojedinačne razmene
vatre. Jedini drugi način da se dođe do područja bosanskih
Srba, bio je preko susedne Srbije, perspektiva koja je za novinare bila isto
toliko obeshrabrujuća. Međunarodnim avionskim kompanijama nije bilo
dozvoljeno da sleću u Beograd, zbog ekonomske blokade UN koja je
nametnuta Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori ).
Putovanje iz Srbije,
do područja bosanskih Srba, zahtevalo bi celodnevnu vožnju automobilom ili autobusom - bio bi to
suviše veliki napor za dopisnike, koji pre svega nisu bili nimalo ohrabrivani da izveštavaju
o srpskoj strani priče. Rezultat toga je bio da je veoma mali procenat
vesti, koje su dolazile iz Bosne, sadržavao intervjue sa srpskim civilima i
funkcionerima, fotografije srpskih izbeglica, ranjenih i mrtvih, ili slike
srpskih kuća i crkava razorenih granatama. Nasuprot tome, američke
novine i vesti bile su preplavljene slikama Sarajeva i emocionalnim izlivima,
u intervjuima sa civilima bosanskih Muslimana i vodećim članovima
vlade. Ne
uspevajući da izazovu onu vrstu medijske reakcije kakvu je uspela da
izvrši muslimanska vlada, bosanski Srbi često su bili frustrirani i
netrpeljivi prema medijima. Strani dopisnici su, sa svoje strane tvrdili, da
im često nije bio dozvoljen ulazak na srpsku teritoriju. Iako je ovo
ponekad i bio slučaj, bosanski Srbi su tvrdili da su se njihovi medijski
pokušaji često završavali na njihovu štetu. “Kada smo ih pozvali da
snime sahranu 23 srpska civila, koje su masakrirali muslimanski vojnici,”
rekao je kasnije lider bosanskih Srba, Radovan Karadžić
; “objavljena vest je bila da je to sahrana Muslimana, koje su pobili
Srbi. Posle toga, videli smo da nema svrhe da opštimo sa medijima.”
Frustrirano selektivnim medijskim izveštavanjem i ne mogavši da parira uticaju vlade bosanskih
Muslimana na strane novinare, rukovodstvo bosanskih Srba počelo je da
strane novinare tretira kao neprijatelje. Ovo,
međutim, nije trebalo da spreči dopisnike da ne izveštavaju o
ratnim zločinima protiv Srba. Reporterima nije bilo potrebno da odu na
područja bosanskih Srba da bi istražili ove zločine, pošto su
zločini nad civilima, bosanskim Srbima, izvršeni na područjima koja
su držali Muslimani i Hrvati. Čak i u samom Sarajevu - koje je bilo
središte stranog prisustva u Bosni - izveštaji o zverstvima, koji su
počinjeni za vreme rata protiv srpskih stanovnika Sarajeva, objavljeni
su tek nakon što je sukob okončan. Tako je Cris Hedges, tek 12-og novembra 1997-e, objavio u New
York Times -u članak o brutalnim ubistvima civila, sarajevskih Srba,
uglavnom starih i žena, koje su počinile muslimanske paravojne
policijske snage.33 Kada je zapitan, u toku intervjua za National Public
Radio, da li su dopisnici iz Sarajeva znali što se dešavalo sa Srbima u to
vreme, Chris Hedges je odgovorio: “Da, čule su se glasine, ali Srbi
kojih je još bilo u Sarajevu, naročito su se plašili da govore.”34
Sigurno je da su američki i drugi strani dopisnici mogli da nađu
način da istraže ubistva Srba u Sarajevu, a da ne otkriju svoje izvore.
Oni svakako nisu imali problema da izveštavaju o tvrdnjama da su izvršeni
zločini nad Muslimanima. Tu
je postojala jedna važna razlika u izveštavanju o srpskim žrtvama, u
poređenju sa izveštavanjem o muslimanskim žrtvama; gost u nečijoj kući nikada
neće uvrediti domaćina. Sve veće medijske organizacije bile su
locirane u muslimanskom delu Sarajeva. Novinarima, koji bi razotkrili kako
vlada bosanskih Muslimana postupa sa Srbima, sigurno bi postalo mnogo teže da
izveštavaju iz Sarajeva. Bili bi progonjeni od strane muslimanskih
funkcionera, pristup izvorima bio bi mnogo teži i postali bi neomiljeni kod
čitave mreže lokalnih aktivista i prevodilaca, koji su stranim
novinarima omogućavali lak pristup brojnim “svedocima,” čija su dirljiva
svedočenja bila ključni deo izveštavanja. Umesto da izveštavaju o
ratnim žrtvama, bosanskim Srbima, američki mediji često su
prenosili potpuno
suprotno gledište. Oni su hvalili Sarajevo kao model grada multietničke
saradnje - slika, za koju je vladi bosanskih Muslimana trebalo mnogo truda da
je oslika. Ipak, u to vreme, bila je uobičajena praksa u ovom gradu
“multietničke” saradnje, da snage bosanskih Muslimana nateraju Srbe u
gradu da kopaju rovove na prvim borbenim linijama, gde su verovatno i
ubijeni. Iako su neki od reportera bili svesni ove prakse, takva informacija
često ne bi bila objavljena ili bi bila zakopana u rubrikama na zadnjim
stranama novina. Pri kraju članka u Washington Post-u, objavljenom 6-og
jula 1993-e, bila je izjava da su se “u Sarajevu sukobile jedinice unutar
milicijskih snaga, koje su u nadležnosti muslimanske vlade, nakon što je
vojna policija uhapsila jednog oficira, koji je silom sakupio civile i
naterao ih da kopaju rovove na linijama fronta.”35 U članku nije navedeno koje su
nacionalnosti bili “civili” koji su bili silom sakupljeni. Nedovoljno
pažljivom čitaocu sigurno je promakla ova konotacija. Drugo
objašnjenje, o tome zašto određene činjenice o ratu u Bosni nisu
bile objavljene, bilo je da su reporteri težili da prihvate većinu
tvrdnji vlade bosanskih Muslimana. Ovo je bilo tim lakše jer su reporteri bez
stvarnog znanja o
regionu i bez poznavanja jezika slati u Sarajevo da se pridruže gomili
novinara u trci za pričom karijere. Phil Davidson iz londonskog The
Independent-a, rekao je da su u izveštavanju o bosanskom sukobu, “novinari
koji stvarno nisu poznavali celu sliku, slikali jednostranu verziju.....i
pogoršavali situaciju svojim besomučnim emocionalnim izlivima.”36 Vlada
bosanskih Muslimana posebno se usmerila na reportere iz SAD, u naporu da
obezbedi američko vojno angažovanje na Balkanu. Nije bilo suviše teško
pridobiti za prijatelja jednog od reportera CNN-a - bila je to Christiane Amanpour.
Rat u Bosni
bio je jedan od vrhunskih trenutaka u njenoj
karijeri. Izveštavala je iz Sarajeva od samog početka rata i
njene reportaže bile
su nepopustljivo i postojano antisrpske, zasićene retorikom koja je
verovatno poticala direktno od funkcionera bosansko muslimanske vlade. U
intervjuu, decembra 1997-e, sa PBS-ovim Charlie Rose-om, Amanpour-ova je gorljivo
podržavala bosansko muslimanske stavove. Daleko od toga da odbrani sebe kao
nepristrasnog reportera, ona je izražavala prezir prema onom što je nazivala
izveštavanjem na “objektivan i beživotan način” i hvalila se onim što je opisala kao
“najemocionalnije” izveštavanje o jugoslovenskom ratu.37 Možda Amanpour-ino
iransko poreklo ukazuje na razloge za njen probosansko muslimanski stav.38
Možda je bila motivisana i ličnim simpatijama i poznanstvima u toku
višegodišnjeg rada u Sarajevu i posmatranjem ljudskog stradanja
isključivo sa jedne strane rata. Bilo kakva da je bila njena motivacija,
CNN-ova Christiane Amanpour, učinila je ogromnu uslugu bosansko
muslimanskoj vladi. Ona je bila u Sarajevu “idolizovana” - titula koju je
delila sa drugim američkim reporterima, koje je kasnije predsednik
bosansko muslimanske vlade, Haris Silajdžić, opisao kao “artiljeriju”
svoje vlade.39 Suprotno,
muslimanska vlada nije bila baš prijateljski naklonjena ni jednom stranom
diplomati, članu medija ili funkcioneru iz međunarodnih
organizacija, koji nisu bili spremni da prezentiraju imidž Sarajeva, kao
grada kojem je sudbonosno bila potrebna vojna intervencija. Kada je šef mirovnih
snaga UN u Bosni, general major Lewis MacKenzie (Luis Mekenzi), u jesen
1992-e, počeo da kritikuje muslimansku vladu zbog njene ratne taktike u
Sarajevu, muslimanski funkcioneri lansirali su protiv njega prljavu kampanju,
optužujući Mekenzia za silovanje i ubistvo muslimanske žene- koju su mu
navodno dobavili bosanski Srbi. Pošto se general Mekenzi strogo držao
politike neutralnosti UN u Bosni, muslimanska vlada ga je smatrala preprekom
u njihovoj borbi protiv Srba. Optužbama protiv Mekenzia dat je veliki publicitet
u muslimanskoj naciji, Nemačkoj i Hrvatskoj.40 Bila je to samo jedna od
brojnih fabrikovanih laži u njihovom ratu rečima, koja je u osnovi bila
uperena protiv Srba. Mekenzi je bio povučen iz Sarajeva pre isteka
mandata, u junu 1992(?) Druga
jedna smicalica bila je puštena u opticaj 30-g marta 1993-e, pošto su
uhvaćena dva vojnika, bosanska Srbina, Borislav Herak i Sretko
Damjanović, koji su optuženi i osuđeni od strane muslimanskog
vojnog suda za “genocid” zbog ubistva nenaoružanih civila. Obojica su priznali
ubistva. Bosansko muslimanska vlada prikazala je ovaj široko publikovan
slučaj stranim novinarima i međunarodnim organizacijama, kao dokaz onog
što se nazivalo bosansko srpskom sistematskom politikom etničkog
čišćenja i genocida. Trubeći o tvrdnjama muslimanske vlade,
Washington Post je objavio da su dva srpska vojnika optužena za ubistvo “40
ljudi, od kojih su mnoge bile mlade žene, koje su najpre bile silovane, kao
deo srpske kampanje etničkog čišćenja muslimanskog
stanovništva iz delova Bosne”41 To je bila ona vrsta priče o kojoj je
svaki reporter u Bosni hteo da izveštava. Bila je dirljiva, bila je
dinamična, imala je dobre i loše momke, izazivala emocije i želju za
osvetom. Tu
je bio samo jedan problem; nije bila istinita. Četiri godine kasnije,
31-og marta 1997, u članku Washington Post-a objavljeno je da su dve od
navodnih žrtava, nađene žive i zdrave u sarajevskom predgrađu
Vogošća.42 Herakovo prvobitno priznanje očigledno je muslimanska
policija iznudila mučenjem, jer je ubrzo po hapšenju obojicu
brutalno pretukla i nanela im teške telesne povrede. Damjanović je
izdržao; nije porekao svoju nevinost ni posle celonedeljnog ispitivanja i na
sudu je pokazao ožiljke od rana nanesenih nožem po nogama i slomljeno rebro,
za koje su sudski lekari potvrdili da su zadobijeni u vreme dok je bio u
pritvoru. Iako su funkcioneri UN sumnjali da je bilo neregularnosti za vreme
ispitivanja, mediji su izabrali da ignorišu informaciju, koja bi bacila
sumnju na legitimnost priče. Četiri godine kasnije, obelodanjivanje
grešaka u prvobitnoj priči nije privuklo pažnju vašingtonske
spoljnopolitičke elite. Herak i Damjanović nisu pušteni iz zatvora. Izveštavanje medija o
jugoslovenskom ratu pokazuje da današnji moderni mediji vide sebe kao nešto više od
jednostavnih prenosnika činjenica. Potrebno je ispričati priču
-sa dobrim momcima, lošim momcima i moralnom poukom na kraju. Carol Wiliams,
koja je za Los Angeles Times napisala mnoge od članaka na početku sukoba
u Jugoslaviji, navodi da se gnušala
onog “on je rekao, ona je rekla, svi su krivi” načina izveštavanja o
ratu. Umesto toga, Wiliams-ova je pokušala da iznese svoj lični stav,
karakterišući jugoslovenski sukob kao “orkestriranu, dobro isplaniranu
kampanju agresije”43. Kate
Adie iz British Broadcasting Corporation (BBC) objasnila je da mediji vole da
ispričaju priču o dobru i zlu zato što, po njenom mišljenju,
gledaoci žele da se identifikuju sa jednom stranom. “Gde su dobri momci? Tko
su loši momci? Kada pokušate da izveštavate o nečemu kao što je Jugoslavija,
gde je svako upućen u nešto, gde niko nije potpuno dobar ni potpuo loš,”
rekla je, “tada
gubite gledaoce. Nije u pitanju to da su gledaoci glupi - to je
isto kao kod razumevanja bilo kog složenog problema, ljudi žele da znaju što
je pravo i što je pogrešno, što je dobro i što je loše. I ako to nije jasno,
ljudi počinju da gube ili simpatije ili interesovanje.” 44 Senzacionalizam u medijskom
izveštavanju o bosanskom ratu - koji je bosansko muslimanska vlada podsticala
zbog svoje očajničke potrebe za stranom intervencijom -
konačno je uticao na američku spoljnu politiku. Isti trend se
nastavio tokom rata u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo, gde su antisrpsku
propagandu podsticali albanski separatisti, koji su hteli američku vojnu
intervenciju protiv Srba. Zavisnost
Vašingtona od
medijskog izveštavanja s lica mesta, kroz nekoliko jugoslovenskih sukoba u
toku 1990-ih, učinilo ga je prijemčivim za zaključke koji su
izvedeni iz nepotpunih ili jednostranih informacija. Otuda, javnost i vlada
isključivo zavise od integriteta svakog reportera, njegovog znanja,
talenta, objektivnosti i htenja da traži istinu. Kao proizvođači
značenja, novinari koji su izveštavali o ratu u Jugoslaviji,
projektovali su na javnost
lična neprijateljstva i osećanja nepravde, kao deo onoga
što su smatrali svojom novinarskom dužnošću. Ovo se dešava kad god novinari pokušaju da
zamene stvarnost ličnim emocijama ili ciljevima, dok izveštavaju o
kompleksnom ratu, o kojem mnogi od njih nemaju dovoljno znanja. Oslanjanje na
njihove emocije, učinilo je medije podložnim manipulaciji one strane,
koja je bila efikasnija da ostvari kontakt i zadobije simpatije stranih
novinara. U jugoslovenskom slučaju, jasno je da su to bili Hrvati,
bosanski Muslimani i kosovski Albanci - Srbi nisu. Emotivno
medijsko prikazivanje dobrih protiv zlih, naročito u Bosni, učinilo
je da američka spoljna politika pre reaguje na sound bites, nego na stvarnost
onoga što se događalo u regionu. Tome je takođe doprinelo
nerazumevanje istorijskog konteksta i etničkih odnosa u regionu, što je
formiralo osnovu prvih vašingtonskih spoljnopolitičkih grešaka u
jugoslovenskom sukobu. U sledećem poglavlju govori se o uobičajenim
pogrešnim koncepcijama, koje su američka spoljnopolitička elita i
mediji gajili o jugoslovenskoj prošlosti i u njemu se objašnjava kako je
došlo do tih pogrešnih koncepcija. |
|||||||||||
©
2013 Serbian Institute All Rights Reserved
www.serbianinstitute.com |